Za bolji život u Dalmaciji

Ocjene politike austrougarskih careva i hrvatskih kraljeva prema našim pokrajinama kretale su se u hrvatskoj povjesnici, pojednostavnjeno rečeno, od uzrečice „Sve u redu kao u Beču“ do ocjene dvojne monarhije kao tamnice naroda. Jedno i drugo bilo je pretjerano, no Hrvati su u prvoj Jugoslaviji ipak počeli shvaćati da habsburška tvorevina nije bila baš tako loša kako su je prikazivali jugoslavenojušći političari i povjesničari. Stanovita austronostalgija opaža se i danas u svim dijelovima bivše monarhije; u Hrvatskoj pak izišle su nakon osamostaljenja brojne knjige iz kojih se može doznati da je Austro-Ugarska Monarhija, uza sve svoje nedostatke, bila sređena država i da su neki njezini vrhovnici i visoki službenici imali ideje kako je gospodarski i politički preobraziti.

Pred nama je knjiga Dalmacija neizbrušeni dijamant. Habsburška pokrajina Dalmacija u opisu namjesnika Lilienberga, naklade Leykam international i Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu, Zagreb–Split 2015. Napisali su je hrvatski povjesničar Marko Trogrlić i njegov njemački znanstveni kolega Konrad Clewing. Valja napomenuti da je autorski dvojac zajedno sudjelovao na dvama simpozijima o Dalmaciji održanima u Bonnu, a radove s tih skupova objavio je Filozofski fakultet u Splitu.

Namjesnik najboljih namjera

Slijedi nekoliko riječi i o „junacima“ ove knjige. Grof Wenzel Alois Vetter von Lilienberg (1770–1840) službovao je u austrijskoj vojsci dugi niz godina obnašajući kao visoki časnik, sve do položaja generala pješaštva, brojne dužnosti u perifernim pokrajinama Habsburške Monarhije, od Sicilije do Dalmacije. U Dalmaciji je djelovao kao namjesnik od 1829. do smrti 1840. u okolici Zadra. U njegovo je doba u Beču stolovao car Franjo II. (1768–1835) na dužnosti suverena „Svetoga Rimskog Carstva njemačke nacije“, koji je, nakon što se Austrija odijelila od ostalih njemačkih kraljevina i kneževina, uzeo naslov cara Austrije i kralja Češke, Hrvatske i Mađarske kao Franz I. (Franjo I). Postavši namjesnikom u Dalmaciji grof Lilienberg odmah je slijedio primjer svoga cara, koji je često putovao po pripadnim mu zemljama, što je iskoristio u svome podužem Prikazu Pokrajine Dalmacije nakon službenoga putovanja u godinama 1832, 1833. i 1834, koji je poslao svomu suverenu, s kojim je njegovao posebne odnose, gotovo na ravnopravnoj nozi. Prikaz sadržava dva poglavlja: Opis zemlje Dalmacije i Sadašnja politička podjela zemlje. Prije prijevoda Prikaza autori su dodali svoj uvod pod naslovom Dalmacija i bečke središnje institucije u predožujskoj Austriji. Namjesnik piše svome caru. Knjiga završava navodima spisa i kartama Dalmacije s izvorima i literaturom, što knjigu podiže na razinu izvrsnoga znanstvenog djela.

U uvodnome tekstu Marka Trogrlića i Konrada Clewinga podastrti su odgovori na pitanja kakav je smisao službenih putovanja visokih predstavnika tadašnjih vlasti po pokrajinama Monarhije, čemu se od cara nadao zemaljski namjesnik Lilienberg, kako je bilo teško svladati labirint austrijske administracije da nešto stigne do carevih ruku, koliko je vrijedan Lilienbergov spis kao povijesni izvor, kako je priređivan njegov Prikaz i što donose prilozi koji u knjizi slijede nakon namjesnikova teksta. Taj autorski tekst od 11. do 45. stranice sadržava opis Lilienbergova djelovanja u Dalmaciji, gospodarski veoma zaostaloj, s granicama prema još zaostalijim turskim zemljama Bosni i Hercegovini te neovisnoj Crnoj Gori. Primivši namjesnikov Prikaz car je brzo reagirao, unatoč zatrpanosti mnoštvom dokumenata koje je danomice dobivao. Lilienberg je polagao velike nade u uspjeh svojih nastojanja budući da je Dalmacija doista bila zapuštena. No Austrija se našla iscrpljenom ratovima, a Dalmacija je bila njezina rubna pokrajina za koju je malo tko mario. Uskoro nakon primitka Prikaza umro je car Franjo I. i time povlastica njegova namjesnika da brzo i jednostavno dospije do vladara Monarhije iščezava na radost dvorske kamarile, koja Lilienberga nije voljela.

Car Franjo I. poznavao je Dalmaciju iz vlastita putničkog iskustva. To je bio jedan od razloga zašto se Lilienberg nadao da će njegovi prijedlozi o unapređenju Dalmacije pasti na plodno tlo vladarevih simpatija kao onoga koji ovu pokrajinu „očinski ljubi“, no vladareva je smrt sve bacila u zaborav. Trogrlić i Clewing potanko opisuju kako je preinačen Lilienbergov spis s mnogo korektura i naknadno ubačenih nadopuna. Da bi se taj dokument bolje razumio, Trogrlić i Clewing dodali su mu brojne priloge. Uvod u Lilienbergov tekst doima se dobrim, premda bismo rekli da se Herrschaftswissen ne može prevesti kao „vladalačko znanje“, nego kao „povlašteno znanje“ bilo koga, pa i običnih smrtnika; te da izraz verzogenes Kind ne znači „neodgojeno“, nego „razmaženo dijete“.

U prikazu Dalmacije Lilienberg najprije opisuje zatečeno stanje, pri čemu Pokrajinu dijeli na Dalmaciju, Dubrovnik i okolicu, te tzv. mletačku Albaniju (Boku kotorsku), ne uzimajući u obzir vrijeme mletačke i francuske vladavine kada su bile ukinute te podjele. Spominje i turske „jezičce“ na Jadranu kod Neuma i Sutorine. Lilienberg brojnim sitnim podacima karakterizira planine, doline, rijeke, jezera i močvare Dalmacije, iz čega vidimo da se plodnošću izdvaja dubrovački kraj, a pasivnošću zadarski. Od posebne su važnosti opisi klimatskih osobitosti koje utječu na poljodjelstvo. Namjesnik je zabrinut zbog malobrojnih cesta i njihova slabog stanja. Zemljoradnja je prema njegovu sudu u pokrajini zaostala, premda su neka područja po plodnosti, primjerice neretvansko, slična dolini Nila! I tu namjesnik ide u najsitnije detalje uz primjedbu kako bi se Dalmacija mogla poljoprivredno uzdignuti, što nam se i danas čini aktualnim. Za zapostavljenost poljodjelstva Lilienberg optužuje mletačku upravu, pa predlaže da se zemljoradnici oslobode nameta i tlake, seljaci poduče kako će obrađivati zemlju i poboljšavati urode sa svrhom da se što bolje plasiraju. Nevjerojatno je s koliko se akribije carski namjesnik brine o poboljšanju poljodjelstva u siromašnoj Dalmaciji, sve do proizvodnje voća i povrća te dakako vinove loze i murve. Smatra da bi se i unapređenjem šumarstva moglo dobro zarađivati. Posvetio je posebni ulomak i uzgoju stoke. K tome veliko značenje za njega ima dalmatinski ribolov, koji svrstava u „ugledne i izdašne grane privređivanja“. Nije zaboravio ni inače skromnu industrijsku proizvodnju, kao i ipak nešto napredniju trgovinu.

Kakvi su ljudi Dalmatinci

Zanimljivi su i Lilienbergovi opisi fizičkih i duševnih osobina Dalmatinaca, dakako sa svijetlim i tamnim stranama, kao što su „odlučnost i srdačnost“, ali i „osvetoljubivost“. Zna za incidente na crkvenim godovima kao i za brojna praznovjerja o vješticama, zlim duhovima i vampirima. Svojeglavost je, veli Lilienberg, osobina Dalmatinaca, a ni zločini nisu rijetki, pri čemu su češći u Zagori nego u primorju i na otocima. Na putovanjima po Dalmaciji carski je namjesnik osjetio „najdublju radost i najlaskavije izglede za budućnost“, pa u tu svrhu navodi bolju izgradnju cestovnih komunikacija, umnožavanje i usavršavanje gospodarske djelatnosti, poboljšanje poljoprivrede i širenje nastave na svim područjima, a sve to stavlja na srce Carskom Veličanstvu u Beču. Od velike je važnosti zapaziti da je Lilienberg nastojao pridobiti „grkoistočnjake“ odnosno pravoslavce u Dalmaciji da se vrate u krilo Katoličke crkve pa je neke i novčano nagrađivao za to, što je nailazilo na žestok otpor pravoslavne hijerarhije.

Pri kraju izvješća Lilienberg opisuje i uspoređuje prijašnju mletačku i francusku te ondašnju austrijsku administraciju u Dalmaciji s ocjenama rada pojedinih upravnih tijela i dužnosnika. Daje prijedloge o rekonstruiranju uprave kako bi se poboljšala njezina učinkovitost. Traži bolje činovnike i, premda vojnik, moli cara da namjesništvo preda u ruke nekom civilu. Ovdje valja zabilježiti da gotovo svi viši službenici u općinama, okruzima i kotarevima tadašnje Dalmacije nose talijanska imena, premda je stanovništvo uglavnom hrvatsko, kako piše Lilienberg, dalmatinsko ili morlačko. No preporučuje da izvanpokrajinski službenici svakako trebaju govoriti dalmatinski, tj. hrvatski jezik.

Kritika klera

Spominjući teritorijalnu vojsku u pokrajini drži da je manjkava pa predlaže da se usavrši, pogotovo pred predstojeće uvođenje vojne obveze. Govoreći o kleru u Dalmaciji ustvrđuje da uglavnom nije na visini njegovih očekivanja, poglavito u selima, osim nekih vrijednih iznimki. I ovdje se upušta u iznošenje silnih detalja glede poboljšanja školovanja dušobrižništva. Redovnički kler, prema Lilienbergovu sudu, još manje je ispunio njegova očekivanja nego svjetovni. Bez uvijanja kaže da su neki redovnici neuki, neobrazovani, lijeni i prljavi, dok su „samostanski arhivi i knjižnice gotovo posvuda u velikom neredu“, dakako osim u nekim iznimkama. Pravoslavni kler u tome je pogledu još gori od katoličkoga. Namjesnik nudi prijedloge da pravoslavci srede odnose s katolicima.

U izvješću carskog namjesnika ne prolazi dobro ni školstvo, pa i tu daje dalekosežne prijedloge za poboljšanje. I policiju je Lilienberg „skoro svugdje našao u lošem stanju“. Vrlo su intrigantni opisi djelovanja sigurnosne policije, koja je posebno zadužena za nadgledanje prilika na turskoj granici, dok tajna i viša policija gotovo nije potrebna na selu, ali u gradovima jest, pogotovo zato što u Dalmaciji u usporedbi s ostalim pokrajinama ima najviše anonimnih prijava. Razlog je u tome što prijašnje vlasti nisu suzbijale, nego poticale, kako piše, zavist, jal, povrijeđeni egoizam i druge štetne strasti. Lilienberg daje opsežne prijedloge kako poboljšati rad svih vrsta policije, što ne začuđuje jer je Austrija u to vrijeme bila autoritativna država sa svim represivnim postupcima. Pri kraju možemo čitati još više prijedloga o unapređivanju javne uprave u siromašnoj pokrajini Dalmaciji. Lilienberg je Prikazu dodao brojne spise kao, nazovimo to uvjetno, dokazni materijal za svoje podatke te potporanj vlastitim prijedlozima o nužnim promjenama na svim područjima života u „neizbrušenom dijamantu“ Dalmaciji.

Autorima ove studije Marku Trogrliću i Konradu Clewingu valja zahvaliti na temeljitom opisu nastanka i sadržaja jednoga važnog dokumenta austrijske uprave u Dalmaciji, koji u nekim svojim dijelovima ima i aktualnu vrijednost jer neki problemi ondašnje državne administracije zvuče itekako poznato u sadašnjoj Hrvatskoj. A i Lilienbergovi prijedlozi nisu u određenome smislu izgubili na aktualnosti ni danas.